Prema članku 23., Zakona o energetskoj učinkovitosti, stavak 1 glasi: “Energetski certifikat zgrade, odnosno njezina dijela izdaje se za zgradu, odnosno njezin poseban dio za koji je potrebno koristiti energiju za održavanje unutarnje projektne temperature u skladu s njezinom namjenom, osim za zgradu koja ima rok uporabe dvije godine i manje, za zgradu namijenjenu održavanju vjerskih obreda, za zgradu ukupne korisne površine manje od 50m2 te industrijske zgrade, radionice i nestambene poljoprivredne zgrade s malim energetskim potrebama.
Stavak 2 kaže: “Energetskim certifikatom se predočuju energetska svojstva zgrade odnosno njezina posebnog dijela”.
U članku 24, stavak 2 navodi: “Vlasnik zgrade za koju se izdaje energetski certifikat, odnosno njezina posebnog dijela, dužan je:
1. prije prodaje, iznajljivanja, davanja u zakup ili davanja na leasing zgrade ili njezinog posebnog dijela pribaviti energetski certifikat
2. kupcu, najmoprimcu, zakupcu, odnosno primatelju leasinga predati energetski certifikat ili njegovu fotokopiju
3. energetski certifikat predočiti mogućem kupcu, najmoprimcu, zakupcu, odnosno primatelju leasinga
4. u oglasu za prodaju, iznajmljivanje, davanje u zakup ili davanje na leasing zgrade ili njezina posebnog dijela koji se objavljuje u medijima navesti energetski razred zgrade.
U stavku 4. istoga članka stoji: “Ovlašteni posrednik u prometu nekretnina obvezan je u oglasu o prodaji , iznajmljivanju, davanju u zakup zgrade za koju se izdaje energetski certifikat, odnosno njezina posebnog dijela, koji se objavljuje u medijima navesti energetski razred zgrade, odnosno njezina posebnog dijela.”
Prema svemu navedenom nema zakonske osnove da bi vlasnici objekata u kojima pružaju usluge smještaja građana u domaćinstvu bili obvezni posjedovati energetski certifikat za takve objekte niti da bi isti trebali predočiti, odnosno uručiti fotokopiju gostima.
Nedo Pinezić, predsjednik Zajednice obiteljskog turizma HGK
