Otok Mljet jedan od najljepših i najzelenijih jadranskih otoka. Ujedno i jedan od najzaštićenijih, jer je njegov sjeverni dio nacionalni park u sklopu kojeg su dva slana jezera i benediktinski samostan. Otok je naseljen još u vrijeme Ilira i starih Rimljana, ipak život na Mljetu nije baš ružičast ni lak, jer iako je priroda stvorila biser ljepote, otok je ostavila bez pitke vode, pa se njegovi stanovnici snalaze najrazličitijim djelatnostima, ribolovom, vlastitom proizvodnjom i turizmom.
Ljudi na otoku Mljetu naučeni su živjeti s prirodom, osluškivati je, poštovati i koristiti njezine darove. Među starijim žiteljima poznavanje i branje divljeg, samoniklog bilja, koje nadopunjuje morske jelovnike još je živo i prisutno. Da se to dragocjeno znanje ne bi izgubilo, brinu se Tamara i Zoran Zuko Luković, zaljubljenici u otok Mljet. Tamara i Zuko skrbe o kulturnom životu na otoku. Među domaćim stanovništvom, ali i gostima, podižu svijest o tome koliko su važna i dragocjena znanja naših predaka.
Na otok su u ljetnim mjesecima doveli kino Mediteran, a goste koji kod njih odsjedaju upoznaju s povijesti i nasljeđem otoka. U galeriji Stara skula na otoku održavaju izložbe mladih hrvatskih umjetnika. Njihov rad odražava ljubav prema otoku, njegovom kulturnom i materijalnom nasljeđu. Organiziraju različite radionice, od skupljanja divljeg bilja do izrade tradicionalnog nakita. Ove godine organizirali su treću radionicu samoniklog jestivog bilja otoka Mljeta, uz podršku Nacionalnog parka. Na radionici im se pridružila Sani Sardelić, kustosica Gradskog muzeja Korčule, koja se godinama bavi baštinom i tradicijom starosjedilaca Dalmacije.
Divlje, samoniklo bilje ljudi su brali i skupljali od davnina. Znanje se prenosilo iz naraštaja u naraštaj. Samoniklo, divlje jestivo bilje zahtjeva ekološki besprijekorne uvjete. Raste u neposrednom suživotu s čovjekom, na svim djelomice obrađenim površinama, no može se naći i u polju, kao i posve divlje. Blagotvorno djeluje na zdravlje čovjeka jer nije zagađeno pesticidima i drugim otrovima. U sebi zadržava samo najbolje od onog što nudi priroda. Otuda i stara poslovica koja kaže: Neka tvoja hrana bude tvoj lijek, a tvoj lijek neka bude tvoja hrana. Kada ga skupljamo, brinemo za ravnotežu ekosustava kao i vlastitog tijela.
Autor teksa Gruša Zorn, fotografija Matevž Kostanjšek
Izvorni tekst članka možete pronaći u prilogu objave.
